Zoran Vujičić - Sjećanje

Tog 14 jula 2022, osvanula je vijest: “Zoran Vujičić, jedan od najpoznatijih crnogorskih boksera, preminuo je danas u 61. godini."

Vujičić je bio višestruki šampion u teškoj kategoriji u amaterskom ringu, a imao je zapažene nastupe i kao profesionalac.

U karijeri, koja je počela 1993. upisao je 18 pobjeda i dva poraza...

Najznačajniji momenat karijere bio je borba sa Vladimirom Kličkom 1999. u Štutgartu, jednim od najboljih boksera svog vremena.

Između njega i Klička se nakon borbe rodilio veliko prijateljstvo, koje je vrhunac doživjelo u trenucima kada se Vujičić borio sa teškom bolešću - multipl sklerozom.

I to bi bila ukratko biografija jednog života.

Kao klinac bio sam fasciniran lokalnim sportistima, jer tada nismo imali internet i to što postoje neki ljudi koji se vrhunski bave sportom je bila velika stvar. Pojavila se plejada ljudi iz svih sfera borilačkih sportova koji su nama mlađima bili “nedodirljivi”. Priče o bokserskim i kik-bokserskim mečevima, tučama, mitovima i legendama pravile su nama mlađima razne slike u glavi kakvi su oni zapravo.

Među tim ljudima bio je i Zoran. Kolos. Teško je bilo ne primijetiti ga nikšićkim korzoom, ili ljeti u njegovim trčanjima po krupačkoj brani. Kada ga vidite u tim treninzima znali ste da je nešto posebno. Međutim, kako se hladila moja fascinacija lokalnim sportom i rezultatima ljudi, počela je muzika, i godine su prolazile. Odavno ništa nisam čuo o Zoranu. Očigledno je bilo, međutim, da ga nisam sretao više po gradu.

Sa bendom sam pravio novo EP izdanje i tu se nalazila pjesma “Nije kraj”. Kako je bio plan da se radi i spot, moj brat je došao na ideju da se pjesma “posveti” Zoranu i njegovoj borbi. E sad... Kako nisam znao cijelu priču o Zoranovoj bolesti i njegovoj borbi, bilo je pitanje kako se postaviti prema tome? Kako njemu iznijeti ideju? Kako ne napraviti patetiku? Kako ispričati njegovu priču dostojno i kako je zaslužio?

Naravno, bilo je potrebno otići kod njega, iznijeti cijelu ideju, a da ne kaže: ”Sve je to u redu, ali doviđenja momci.”

Da preskočimo nebitne detalje.

Sjećanja ima puno, ali ono što ostane kod nekih susreta jeste da vas oni obilježe i prate cijeli život. Tako je bio i taj prvi susret mog brata i mene sa Zoranom kod njega kući. Dočekala nas je žena koja je bila njegova višegodišnja pomoć. Zoran, iako bolestan, gospodin u kolicima. Kuća miriše na kreme, svuda oko njega podsjećanje na boks, porodicu... na sve ono što je njemu važno.

Razgovor je tekao u hiljadu pravaca... stari Nikšić, ljudi i događaji, njegova karijera, prijateljski razgovor, a na ideju da radimo spot o njemu i njegovoj borbi rekao je: ”Sve za mlade!”. Bio je vidno razočaran stanjem za mlade u gradu. Žao mu je bilo što o mladima niko ne vodi računa i što nemaju prilike kakve zaslužuju.

Plan je bio jednostavan: snimiti u njegovoj kući bjesomučne treninge koji su išli najviše iz njegove potrebe da pobijedi bolest. U svojoj borbi bio je lav. Bio je ispred medicine, doktora, nauke, svega. Nije se dao i prkosio je bolesti kako niko nije čuo do tada. Ljudi sa njegovom dijagnozom su umirali. Zoran je sačuvao govor, pamet, a nadljudskim naporima uspio je da stoji, da ustaje iz kolica. Volja za životom, prkos bolesti, ljubav prema sinu, bili su motivi da istrajava u borbi, a ta borba bila je svakodnevna i svakog minuta. Vidjeti uživo takve napore natjeraju vas da životu, problemima, pristupite na potpuno drugačiji način.

Pored braće Kličko koje je zaista pominjao sa pijetetom, jasno nam je bilo da je izostala podrška društva i države. Međutim, to ga nije poremetilo u njegovoj odlučnosti da se bori i istraje.

Duh je bio tu, gradska faca kakvu pamtimo čula se iz svake njegove rečenice. Visprenost i rasuđivanje. Fajter je bio spreman za najveću bitku u životu koja je već trajala runde i runde...

Spot je završen, bili smo zadovoljni, a što je najvažnije bio je zadovoljan i on. Samo je tražio da sirovi materijal njegovog treninga okačimo na yt kako bi imao prlike da to sačuva. Taj legat je ostao, ta poruka, da nikada nije kraj!

Život se nastavio i nismo više imali prilike da se vidimo. Bio sam ubijeđen da će pobijediti, bio je i on. I pobijedio je! Bez sumnje, nokautirao je život!

A onda je jul donio vijest sa početka teksta. Ostalo je da izustim HVALA! Hvala Zoranu što nas je pustio u svoj svijet, hvala što je u tim susretima kod njega mali klinac koji ga je gledao iz donjeg rakursa imao prilike da poraste slušajući ga. I, hvala što nam je svima pokazao da se u životu isplati raditi, truditi se i boriti.

Mislim da bi važno bilo za grad i za mlade posebno, o kojima je mislio, da se ustanovi memorijalni bokserski turnir koji će nastaviti ciklus sporta u gradu, a ujedno osvijestiti i pomoći ljudima u bolesti.

Nikada nije kraj!