Dom revolucije: Čarobna ideja malog grada pretvorena u banalne simbole potrošačkog društva

Veliki arhitekta Marko Mušič sjeća se prvog susreta sa Nikšićem, upoznavanja sa Crnom Gorom na putešestvijama sa Kanom Radević, dugogodišnjeg rada na projektu Doma revolucije, ali i onoga što je kasnije uslijedilo, u nadi da će prvobitno zamišljena namjena tog monumentalnog spomenika jednom biti i realizovana.

Kao u nekom dobrom romanu je bio naš prvi susret, susret Nikšića i mene, krajnje stravičan.

Tom bi rečenicom mogao početi i jedan dobar film, a tako zapravo kreće razgovor u kojem svoju nikšićku priču i sjećanje dijeli veliki slovenački, evropski, svjetski, volim reći i jugoslovenski, a pomalo i nikšićki, arhitekta Marko Mušič.

Poznat po brojnim monumentalnim arhitektonskim zdanjima za koja je osvajao i najprestižnije nagrade, Crnogorci ga znaju po Spomen-domu u Kolašinu, ali i po futurističkom, krajnje avangardnom i vizionarskom projektu Doma revolucije u Nikšiću. Vjerovatno je arhitekta Mušič i jedini koji nikada nije odustao od zamišljenog Doma revolucije i svega onoga što bi taj Dom bio. Pored toga, sigurna sam da je i među rijetkima koji se i dalje nadaju i vjeruju da taj veličanstveni projekat nekada u budućnosti može biti realizovan…

Iako bi tema za razgovor sa cijenjenim Markom Mušičem bilo mnogo, ovoga puta u fokusu razgovora Nikšićanke i njega, za nikšićki portal “Omladina”, upravo je Nikšić. Svako dalje otkrivanje sadržaja našeg razgovora bilo bi suvišno - pročitajte!

Koje je Vaše prvo sjećanje na Nikšić, a onda i na Crnu Goru?

Kao u nekom dobrom romanu je bio naš prvi susret, susret Nikšića i mene, krajnje stravičan…

Godinu dana poslije svečanog otvaranja Spomen doma u Kolašinu, bio je u gradnji restoran na Lovćenu, za koji sam primio prvu nagradu na internom, pozvanom konkursu. U to vrijeme bio je raspisan veliki jugoslovenski konkurs takmičarskog karaktera za Dom revolucije u Nikšiću. Kako sam sa koleginicom arhitekticom Sonjom Kolar, koja je vodila redovni projektantski nadzor na Lovćenu, želio i sam posjetiti gradilište, to sam putovanje iskoristio takođe i za posjetu lokacije Doma revolucije u Nikšiću.

Tog dana bilo je tmurno, kišovito vrijeme. Pošto sam se već prije u ateljeu upoznao sa nacrtima lokacije, brižljivo sam se uputio u šetnju okolnim ulicama i fotografisao postojeće stanje kraja budućeg Doma. Bio sam na sredini Ulice Dr Nika Miljanića kada je dojurio kombi policije, stao pored mene, užurbano su izašli policajci te bez želje da razgovaramo uzeli moj fotoaparat a mene gurnuli u kola. Odmah su me prevezli u zgradu policije i strpali u nekakav kavez.

Na sreću je Sonja, koja je bila u taksiju na suprotnoj, južnoj strani lokacije, u Ulici Radoja Dakića, vidjela šta se dogodilo. Taksista je odmah stigao do policije. Sa sobom je imala raspis takmičenja u kojem je razpisivač učesnicima konkursa čak i preporučio posjetu lokacije. Bila je, na moju sreću, uspješna, jer je došao do mene komandant stanice. Bio je krajnje ljubazan te me je, uz izvinjenje zbog greške i neprijatnog događaja, vratio na slobodu. Ali me je, kad sam se vratio na lokaciju i produžio sa snimanjem, na jednom odstojanju kontinuirano pratio policajac...

Djeluje kao dobro prvo poglavlje tog romana, ili prva scena filma… A naredni susret(i)?

Drugi susret sa Nikšićem bio je sasvim drugačiji. Pun radosti i veselja! Stigao sam na otvaranje izložbe konkursnih radova za Dom revolucije u Nikšiću. Najprije me je radosno primio i zagrlio predsjednik Odbora za izgradnju, narodni heroj Veljko Zeković. Pa onda čelnici grada i političari i - a to mi je puno značilo - prisutni ugledni arhitekti iz Beograda, Titograda, Sarajeva itd., članovi konkursnog žirija. Među njima sam se posebno obradovao prisnom, ličnom susretu sa velikim arhitektima koje sam duboko poštovao, sa beogradskim profesorima Ivanom Antićem i Urošem Martinovićem.

I tako puno razmišljam o odlukama sudbine… Na krajnje neprijatnu prvu posjetu Nikšiću komplementarno se veže moja zadnja, takođe krajnje neprijatna posjeta. Urgentna posjeta u kojoj sam vlastitim očima, kroz zavjesu suza gledao kako bestijalno ruše vaš i moj Dom revolucije…

Volim da vjerujem da to ne bi bilo i posljednje poglavlje spomenutog romana… Crnu Goru ste, pak, prvi put posjetili ranije, prije nego što su došli profesionalni angažmani… Da li Vam je nešto bilo posebno upadljivo?

Crnu Goru sam prvi put posjetio pred kraj studentskih godina na studijskom putovanju u Grčku te na Bliski istok. Tada je nastao crtež iz Andrijevice… Crtež tradicionalnih kuća sa visokim piramidalnim krovovima, koji je još uvijek prisutan, objavljen na svjetskim portalima koji se bave arhitekturom… Naime, kao inspiracija za arhitekturu Spomen doma u Kolašinu.

Poslije studija u Americi i završetka mog prvog velikog projekta, Univerzitetskog kampusa u Skoplju, našao sam se bez pravog posla. Riješila me je toga prva dama crnogorske arhitekture, Svetlana Kana Radević. Uključila me je u veliki turistički projekat međunarodne banke za budvansku plažu Jaz. Dali su mi izradu centra tog velikog turističkog kompleksa. I tada sam sa Kanom obišao čitavu Crnu Goru!

Beskrajno sam zavolio Vašu zemlju divnih pejzaža u kojima se susreću pitoreskni kontrasti. Kontrasti horizontala mora i sanjarskih plaža te divljih pećina nazvanih Kameno more. A najviše sam zavolio Vaše ponosne i uspravne ljude. Kao i vašu, u širem svijetu poštovanu herojsku prošlost.

I tada su očito i mene zavoljele zvijezde na crnogorskom nebu. Naime, uskoro su uslijedile pobjede na konkursima za Spomen dom u Kolašinu, zatim za turistički objekat na Lovćenu, te onda i za Dom revolucije u Nikšiću.

Poslije pobjede na konkursu, počela je realizacija Spomen doma u Kolašinu. Imao sam veliku sreću jer je bio predsjednik Odbora za izgradnju čuveni crnogorski slikar, akademik Vuko Radović, tada ministar za kulturu. Zajedno smo posjećivali najljepše pejzaže, odvodio me na ribolov i zajedno smo crtali u kanjonima Tare i Morače. 

Kako ste doživjeli Nikšić - njegovu arhitekturu, postojeće stanje i planirani razvoj?

Godinu nakon svečanog otvaranja Doma u Kolašinu, poslije konkursa, našao sam se u Nikšiću. Naravno sam znao da je Nikšić dokumentovan kao rimska i kasnije ostrogotska tvrđava. Pročitao sam da je vojvoda Mašo Vrbica 1877. godine krenuo da zauzme/oslobodi Nikšić, te da nakon toga Berlinski kongres 1878. potvrđuje da Nikšić postaje ultimativno crnogorski. Nacrt grada koji je izradio Hrvat Josip Slade krajem XIX vijeka, a naručio ga je sam knjaz, kasnije kralj Nikola I Petrović, već mi je na crtežu puno obećao sa kružnim rasporedom centralnog prostora grada. Ali me je uistinu to na lokaciji oduševilo - da tu radijalnost sa kružnim i ortogonalnim trgom tako lijepo doživimo u stvarnom prostoru. Tada je Nikšić bio značajan centar sa jakom industrijom, naročito čelika i piva.

Za vrijeme izrade projekata za Dom revolucije, a naročito njegove gradnje, Nikšić sam redovno posjećivao. Boravio sam u hotelu Onogošt. Tada je već izgrađen novi dio hotela, odlična arhitektura sarajevskog kolege, akademika Ivana Štrausa. Ipak, uvijek sam birao sobu u staroj zgradi, u starom dijelu hotela, uz Njegoševu ulicu.... I to na gornjem spratu, odakle se otvara divan pogled na kare Doma. Čini mi se, da je Nikšić u ono vrijeme, dakle krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog vijeka, bio interesantniji od tadašnjeg Titograda. Imao je svoj prijatni, smireni način života, svoj otmeni karakter. Oduševila me je i divna, netaknuta okolina sa jezerima i visokim planinama gdje se izdvaja magični Durmitor u blizini.

Dugo je rađeno na Domu revolucije koji do danas nije dobio prvobitno zamišljenu namjenu. Šta je sve bilo predviđeno i šta mislite da je (bio) stvarni problem u ideji koju je trebalo slijediti?

Dobrih deset godina rada na projektu i izvođenju Doma bio je divan period prisne i prijateljske saradnje sa kolegama u Direkciji za izgradnju. A posebni su bili doživljaji sjednice Odbora za izgradnju i njegovih brojnih specijalizovanih stručnih komisija.

U radu Odbora i njegovih komisija bio je prisutan optimizam i crnogorski ponos. I naravno, želja da se iskoristi prilika te da se u Domu realizuje sve to što je, u ono vrijeme, čitavoj Crnoj Gori nedostajalo. Dodavali su se novi programi i logično se povećavala i kvadratura. Od jedva 9.200 kvadratnih metara, koliko je predviđao i obuhvatao konkursni plan, već se idejni projekat povećava za 2000 metara kvadratnih, jer je dodato dvonamjensko sklonište za stanovnike centra grada u kojem je bila predviđena arhiva Jugoslovenske kinoteke. Zatim se povećava i kompleks dvorana, koje mogu prihvatiti i gostovanja velikih pozorišnih kuća. Dodati su programi Radio-televizije i Informativnog centra sa Nikšićkim novinama, likovna galerija i Muzej grada sa memorijalnim prostorima. Te na kraju, i ugostiteljski trakt, gdje su i apartmani za gostujuće umjetnike. Tako je kvadratura Doma, zajedno sa svim pratećim i tehničkim prostorima postepeno prešla 20.000 metara kvadratnih.

Za sve te programe je Odbor uključivao stručnjake koji su se malo ranije brinuli za programe ljubljanskog Cankarovog doma. Tada je postojala i vizija saradnje nikšićkog Doma sa Dubrovnikom, a u kojoj bi Dom preuzimao programe za koje u Dubrovniku nije bilo primjernih prostora. Pored svega toga, od samog početka je bila naglašena plemenita želja da se Domom realizuju bolji uslovi za buduće generacije. Uslovi kulturnog obrazovanja i odgoja, koji će mladima omogućiti ravnopravno i uspješno uključivanje u horizonte šireg svijeta. Time se, naravno, produžavao proces projektovanja i izvođenja. Završetak građevinskih radova, zajedno sa kompletnim zastakljenjem Doma, pao je u neprijatni period početka raspada naše bivše zajedničke domovine, pa su krajem 80-ih godina radovi prekinuti u momentu početka izvođenja instalacija i enterijerskog uređenja…

Tako je sve i stalo… Važno je naglasiti da ste i kasnije više puta posjećivali Nikšić i Dom revolucije, pokazujući spremnost da pomognete u rješenju “problema” i realizaciji naumljenog… Kako se sve to odvijalo?

Dom sam i dalje redovno posjećivao, dokumentovao ga, te razmišljao o scenarijima mogućeg, makar postepenog dovršavanja i korišćenja. U razgovorima sa čelnicima grada sam uvijek, prije svega, naglašavao nužnost ograde koja će onemogućiti pristup do opasnog gradilišta u kojem su već počele tragedije. Na žalost, nisam uspio. Kao što takođe nisam uspio ni u pokušajima da se dovrše barem određeni, samostalni segmenti Doma, prvenstveno Centar za mlade, Klub mladih, trougaoni objekat pored Ulice Njegoševe…

Upoznali su me kasnije, da je Građevinski fakultet u Podgorici uradio studije o rušenju Doma i upotrebi te dragocjene lokacije u samom centru grada za trgovačke i stambene sadržaje. Vjerovatno me je stoga u našoj Akademiji, u kojoj sam tada bio potpredsjednik, 2008. ili 2009. godine posjetio tadašnji ministar kulture Crne Gore i zamolio me da mu se pridružim u akciji za očuvanje Doma, što sam naravno rado prihvatio. Mislim da je Vlada Crne Gore 2009. godine odlučila da se Dom ne ruši te da postaje Crnogorski centar savremene umjetnosti. Na toj viziji sam sarađivao sa gospodinom ministrom i pripremao novu dokumentaciju prenamjene i revitalizacije sve do 2012. godine. Kasnije su inicijativu preuzeli kuratori crnogorske izložbe na XIV Bijenalu arhitekture u Veneciji. Sve je to završilo u tragičnom paradoksu. U momentu kada je tokom ljeta 2018. godine Vlada objavila početak rekonstrukcije u stvari je Opština Nikšić počela sa bestijalnim rušenjem Doma, te sa brisanjem kulturi namijenjenih prostora, umjesto kojih su uređivane mesnice, trgovine i sportski programi. Tada sam napisao da je tim rušenjem i brisanjem kulturnih sadržaja Doma uništen i dio moje prošlosti, što i nije tako značajno. Ali je značajno da je time uništen i dio budućnosti Nikšića… Budućnosti za koju je jedna generacija sopstvenim naporom i samoodricanjima, željela mladima pružiti bolje uslove obrazovanja i života te jednakopravnog uključivanja u svjetski poredak…

Naravno, od dana rušenja, kada sam zadnji put i bio u Vašem gradu, nisam bio uključen u bilo kakvu saradnju. Pored svega ostalog stravično me je iznenadilo kada sam iz medija saznao da iza tog rušenja stoji gradski arhitekta, koji je prije bio predsjednik Saveza crnogorskih arhitekata, kurator spomenute izložbe u Veneciji, te predsjednik žirija novog konkursa za rekonstrukciju Doma. Stoga, često razmišljam gdje su se sakrili ponos i plemenitost Crnogoraca nad kojima sam bio tako oduševljen u svim tim decenijama rada u Crnoj Gori i sa Crnogorcima.

Dom revolucije je adaptiran, sada je tamo nekoliko butika sportske opreme, teretana, market - mesara, Radio-televizija Nikšić... Najavljeno je da će u jednom dijelu biti i Dom digitalne revolucije…

Drago mi je da u Dom ulazi Radio-televizija Nikšić, jer sam uvjeren da je slovenačko-švajcarska ekipa taj sadržaj odlično programirala kao i te sadržaje ranije u ljubljanskom Cankarovom domu. Naročito mislim na veliki televizijski studio u pozadini bine velike dvorane, ali i na radijske studjie koji su svi izvedeni kao “kuća u kući” - dakle, odvojeno od ostalih konstrukcija da bi se spriječilo bilo kakvo prenošenje buke.

Oduševljen sam i i idejom Doma digitalne revolucije, koja znači realizaciju izvorne ideje iz koje je Dom izrastao i kojoj je namijenjen. Tako se nadam da će prodavnice i slični sadržaji jednog dana napustiti naš Dom revolucije i da će se vratiti oni, zbog njih srušeni kulturni programi: biblioteka, studio za muziku, balet, likovnu umjetnost, dizajn i tako dalje, a koji su bili programsko jezgro sada uništenog Obrazovnog centra… Kao i staklom prekrivena, a sada srušena, javna gradska promenada, koja povezuje sve sadržaje i djelatnosti u Domu, te ga podiže iznad arhitektonskog, na urbanistički nivo, na čarobnu ideju malog grada.

Nikšić radi na kandidaturi za Evropsku prijestonicu kulture 2030. Po onome što znate o Nikšiću i toj tituli, kako komentarišete tu inicijativu?

S obzirom na sve prethodno rečeno, teško da mogu zamisliti Evropsku prijestonicu kulture koja je nedavno srušila naporima i samoodricanjem sagrađen kulturni centar, koji je trebalo da bude dar mladim generacijama, da bi ga pretvorila u banalne simbole potrošačkog društva.

Šta biste poručili čitaocima našeg razgovora na portalu “Omladina”, pripadnicima mlađe generacije, Nikšićanima i svima ostalima?

Mladima preporučujem da ostaju ponosni. Preporučujem im i da greške starijih generacija pređu sa optimizmom i vjerom u vlastitu budućnost i uspješnost. Da budu ponosni što su cvijeće jedne davne herojske prošlosti koja se čita poput nekog novog izdanja “Ilijade”... Da budu odlučni u prevazilaženju prljavštine, gluposti, te društvene patologije poluprošlosti koja se nažalost na našim prostorima, egoističkom brigom za vlastite interese i korupcijom, produžava i u sadašnjost. Preporučujem im da imaju povjerenje u vlastite talente i sposobnosti kojima zajedno sa smjelošću i ponosom suvereno postaju mladi, odabrani junaci današnjeg i budućeg svijeta.

Prepuštam Vam da zaključite ovaj razgovor, dodate nešto, sumirate ili se ponovo osvrnete…

Na kraju moram da kažem da sam i ja sam svjedok stravičnog 20. vijeka koji su razarala dva svjetska rata, a potom i tragični ratovi na prostorima naše prijašnje zajedničke domovine. U tom je ratu srušena, minirana i spaljena takođe i moja upravo dovršena crkva u Bosni. Ali je poslije rata, uz krajnje napore bosanskih franjevaca provincije Bosne Srebrene, ponovo podignuta te je danas jača i ljepša nego ikada. I možda je moguće, a u dijalektičkom smislu čak i potrebno, prevazići primitivnost i bolesne resentimente koji su srušili Dom revolucije u Nikšiću, te njegovu, širom svijeta poznatu i cijenjenu arhitekturu - naravno osvježenu i prilagođenu novom vremenu - ponovo podići u ponos grada i novog života budućnosti.

cover photo: Arhiv Mušič