Bedem - šta sve jeste i može biti

Prepušten na milost i nemilost, sebi, vremenu i nevremenima, ljudima - najčešće onima koji osjećaju njegovu moć, istoriju, značaj i ljepotu, entuzijastama, romansijerima, Starovarošanima, Nikšićanima, turistima, ali i vandalima, delinkventima, a onda i vladarima i vlastima, upravama i samoupravama... stoji gordo Bedem, čuvar grada.

Stoji moćno i uzdiže se ili zjapi čekajući, pitanje je... 

Svoje djetinjstvo i odrastanje vezujem upravo i uvijek za (nedovoljno) popularni Bedem. Ne kažem za tvrđavu “Onogošt”, jer zvuči zvanično i ozbiljno, distancirano, a ja se tu osjećam domaćom, svojom, izmaštanom... Bedem je centar (mog) Nikšića, dokaz i temelj civilizacije, grada i građanstva, simbol snage, borbe, trajanja, ali i ljubavi. Na pitanje zašto ga vidim posebnim, mogla bih dugo pisati, uglavnom subjektivno i idealistički. 

Misteriozan, intrigantan, nikad u potpunosti istražen, nikad adekvatno obnovljen, kamoli valorizovan (iako je valorizacija istovremeno i rizik i veliko pitanje - savjesti, svijesti, koristi, stručnosti, znanja i brige, pa i sukob arheološkog, arhitektonskog i konzumerističkog, kapitalističkog)... Kao kulturno dobro, Bedem je pod zaštitom države, pa se Opština Nikšić ne pita mnogo oko eventualne rekonstrukcije ili obnove… Tako je prepušten na (ne)milost i ostavljen da čeka…

Čekanje Bedemu nije strano. Stara tvrđava Onogošt, među Nikšićanima poznatija kao Bedem, mjesto je na kojem istorija svjedoči svoje mijene i zbivanja u gradu i prije samog grada. Svjedoči i o nama danas, pokazuje ko smo i kakvi smo…

Nasukan u Nikšiću poput Nojeve barke na Araratu, Bedem datira iz vremena Rimljana, tvrdi britanski arheolog Artur Džon Evans, a neki zapisi kažu da je još i stariji, ali to nije tema… Bio je rimsko vojno utvrđenje na stjenovitom uzvišenju između Studenačkih glavica. Ipak, često ćemo čuti da su ga Turci formirali, koji su zapravo vjekovima kasnije formirali svoje vojno utvrđenje, grad, u njemu stanovali, za njega se borili... I pored toga, Bedem je mjesto gdje su se vodile glavne bitke - za osvajanje Nikšića i tvrđave, za prevlast i sigurnost…, sve do posljednje, kada je knjaz, kasnije kralj, Nikola I Petrović 1878. godine pobjednički ušao u oslobođeni grad čija masa mu je klicala “Živio”, a o čemu takođe piše britanski arheolog Evans u svojim zapisima iz Crne Gore sabranim u knjizi “Illyrian Letters”, odnosno:  “Ilirska pisma: Revidirani izbor prepiske iz Ilirskih provincija Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Albanije, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije” .

No, Bedem. Smješten u samom centru grada, a sa njegovih prefinjenih kula i ostatka zidina vide se ljepote Nikšića, njegovo skromno ali bogato prostranstvo... Iznad jednih vrata (rekla bih prije - kapije) odakle se pruža pogled na grad, piše “HELL”. Pakao. Vjerovatno je i kroz to prošao za svoga trajanja - svakojaki pakao primitivizma i malograđanštine, podjela i borbi… Ima tu i drugih grafita, nespretno sprejem iškrabanih po vjekovima starom kamenu. Nimalo kreativni, nažalost, mada ni takvima tu ne bi bilo mjesto. Baš takav kakav je, predstavlja tačku susreta raznih (ne)kultura, (ne)odgovornosti, (ne)svijesti, (ne)vaspitanja…

Granica je između urbanog, ako se može tako reći, i onog drugog, pomalo zapuštenog i manje poznatog dijela grada. Ovaj nikšićki spomenik je, i zbog svog položaja sa urbanističko/planskog aspekta, svjedok istorije i čuvar netaknute prirode iza sebe, od izvora odmah ispod, livada, Studenačkih glavica, pa preko magistrale, puteljcima, brežuljcima, proplancima, dolovima, skrivenim, do Blaca, Dubokog dola, Kobiljače, Šiljatovca i ostalih... Dok pišem ove nazive, za koje nijesam ni sigurna da li su pravi, pitam se koliko ih još građana zna i koliko će njih znati put do ovih mjesta za 10-20 godina. Da li će se, ako ne put do njih, sami toponimi negdje zabilježiti, mada su vjerovatno neki i proizvoljno nastali, potpuno neistraženi, pogodni za bijeg od svega...

Gubeći se u digresijama, naviru sjećanja i pitanja… Sjećam se Bedema kada nije bio uređen, sređen i pristupačan, sjećam se gomile stijena i kamenja u brijegu, sjećam se ostataka svake od kula, sjećam se “pentranja” i cvijeća koje niče iz pukotine kamena, sjećam se kako bih se ponosno osjećala kada bih se popela, kao da sam ga svaki put nanovo osvajala. Pamtim i period radova na njemu, obnavljanja i prilagođavanja Bedema, a sjećam se i svečanog otvaranja, kakav jedinstven glamur. Od kuće sam dalje noćima gledala konture tog utvrđenja, primamljivo osvijetljenog, dok neko to nije u nagonu hira ili nemara uništio. Sjećam se prvih koncerata na maloj sceni, a onda i na velikoj pozornici, pritom, ne govorim o Bedem festu, već o događajima organizovanim ranije. Djelovalo je zanosno, pa i kada mi se izbor programa nije mnogo dopadao kao djetetu…

Ubrzo je sve nekako utihnulo. Muk. Uz eho iza zidina, uzvraćen glas jedne od kula (neću otkriti koje). I uz Bedem fest, ali i uz “prijatelje i poštovaoce”, slučajne i stalne posjetioce… Ali i nakon uređenja, ostao je kontrast obnovljenog i zapuštenog dijela. Sa jedne strane most(ić), mala fontana (koje više nema), kule sa vratima, ključevi, sa druge strane razbacano kamenje, pijesak, šibljem zarasle kule, zastave gotovo pa raščupane, zakatančena kapija… Sve to nikako da se poveže u cjelinu. U onu i onakvu cjelinu kojom bi Bedem postao svoj i iskoristio makar dio potencijala nekadašnjeg Onogošta, jer zaslužuje veću brigu i zaštitu, zaslužuje pažnju, posjetu, događaje (mada i tišinu), zaslužuje slavu i naučne radove. 

Nije kao da Nikšić vrvi od prostora - umjetničkog, kreativnog, turistički interesantnog. Zašto Bedem ne bi mogao biti sve to? Velika ljetnja pozornica dušu je dala za razne programe, ali bi valjalo o njima adekvatno promisliti, isplanirati ih sa jasnim ciljem i u interesu građana - dakle sa adekvatnim programom o kojem bi odlučivala neka stručna komisija (ako je tako nešto uopšte moguće kod nas). Mala scena je prava za kamerne projekte - svirke, predstave, performanse, izložbe, filmove, pjesničke večeri… Zatvorena kula kao izlagački ili muzejski prostor sa stalnom postavkom - možda etnografskom, arheološkom; a druga, manja kula mogla bi biti imati narativni koncept sa projekcijama video materijala koji svjedoči prošlosti - bilo da su u pitanju dokumentarni filmovi, iscenirane istorijske igrane forme, virtuelna realnost koja bi donijela uvid u prošlost ili pak nešto posve drugačije… Po koja tačka kao obilježje i priča o važnim imenima, presudnim događajima ili autentičnim likovima iz naše svakodnevice. Ostatak Bedema otvoren za obilazak, za šetnju i doživljaj. Samo da se kule ne nadograđuju drugim kamenom (posvjedočićete ako obiđete tvrđavu - ne ide), jer ni na koji način ne bi se smjela uništiti njegova autentičnost…

Otkrio mi je nedavno jedan od onih koji se neprestano vraćaju Bedemu i čuvaju ga, ideju velikog nikšićkog arhitekte, Slobodana Sloba Vukajlovića koji ju je iznio u privatnom razgovoru, u prijateljskom društvu, ima oko 50 godina od tada... Njegova ideja, ili pak zamisao, možda i maštarija (što nikako ne bi umanjilo njen značaj), bila je da se napravi most koji bi povezivao magistralu sa putem iza Bedema, kojim je ranije prolazila željeznica. Tu bi negdje bio i zabavni park, možda je mislio na avanturistički, možda na neki skroz zabavni, ko zna... Sigurna sam da je to izrečeno, a sigurna sam i da bi taj znameniti Nikšićanin odlično znao kako i šta sa Bedemom danas…

U svakom slučaju, lijepo bi bilo sjetiti ga se. Potencijala ima koliko se ne može ni zamisliti, a značaja i njegove važnosti kroz vjekove sigurno za jednu obimnu knjigu/studiju o arhitekturu, istoriji, gradnji, gradu i civilizaciji… Jer, šta je sve Bedem! A tek, šta sve može biti… No, on ostaje svoj, često zaboravljen, ali uvijek tu da zagrli i zaštiti one koji mu se vraćaju, obilaze ga dok upijaju posljednje sunčeve zrake, snagu vjetra, i osluškuju nalet glasova iz prošlosti ili samo glasnoću svojih misli…Zaslužuje ovaj rimski, turski, crnogorski, nikšićki monument mnogo više od toga, ali on svakako živi i uspravno stoji prkoseći svemu… Stoji gordo Bedem.

cover photo: Gavrilo Knežević