Eksperiment ludila: Šta se događa s ljudskim umom u potpunoj izolaciji?

1972. godine, francuski naučnik Mišel Sifre, zatvorio se u potpuno mračnu pećinu, 134 metra ispod zemlje, na 180 dana: bez svjetla, bez vremena, bez kontakta s ljudima.

Želio je da otkrije tajne ljudskog uma – a ono što je pronašao bilo je bukvalno iskrivljenje vremena. Sifre je bio geolog i istraživač opsjednut razumijevanjem ljudske biologije u ekstremnim uslovima. Vjerovao je da je ključ razumijevanja ljudskog uma u njegovom odnosu prema vremenu.

Da bi to testirao, osmislio je radikalan eksperiment. Dobrovoljno se izolovao u pećini: bez sata, bez sunčeve svjetlosti, bez načina da prati vrijeme. Htio je da sazna kako mozak reaguje na totalnu izolaciju i šta se dešava kada smo odsječeni od prirodnih ciklusa? Svijet je mislio da je poludio.

1972. godine, Sifre se spustio 134 metra ispod zemlje u pećinu u Teksasu. Bez kontakta s spoljnim svijetom. Bez sunca da mu vodi dane. Samo on, vreća za spavanje i alati za preživljavanje. Mrak je bio apsolutan, tišina – zaglušujuća. U početku je pokušavao da održi rutinu. Oslanjao se na glad i umor kako bi odlučio kada da jede i spava. Ali bez svjetla i satova… Njegov osjećaj za vrijeme počeo je da se iskrivljuje. Sati su mu djelovali kao minuti. Dani su se stapali jedni u druge. Njegovo mentalno stanje brzo je počelo da se pogoršava: počeo je da halucinira sjenke i glasove, postao je paranoičan – ubijeđen da nije sam u pećini, misli su mu se pretvarale u haos, izolacija mu je razarala um.

Njegov tim na površini posmatrao je svaki njegov potez. Bilježili su aktivnosti i upoređivali ih sa stvarnim vremenom. Rezultati? Sifre je bio potpuno isključen iz realnosti. Do drugog mjeseca, vjerovao je da je prošlo 24 sata, dok je zapravo prošlo skoro 48. Njegov unutrašnji sat usporio je drastično. Njegovo tijelo stvorilo je novi ritam: 36 sati budnosti -12 sati sna.
Naučnici su bili šokirani. Ljudi su evoluirali da prate 24-časovni cirkadijalni ritam koji reguliše sunčeva svjetlost. Ali bez svjetla, njegov mozak izmislio je sopstveni sat – nezavisan od sunca. To je bio dokaz da ljudski mozak ima sopstveni ugrađeni sistem vremena.

Ali došao je i do mračnijeg otkrića. Kako su nedjelje postajale mjeseci, njegovo mentalno stanje se dodatno pogoršalo: zaboravljao je riječi usred rečenice, teško se prisjećao osnovnih činjenica, emocije su mu divljale između euforije i očaja, izolacija je prepravljala njegov mozak. Kasnije je opisao iskustvo kao: „Polagano klizanje u ludilo.“ Pričao je sa insektima da ne bi bio sam. Nalazio utjehu u sopstvenom glasu. Ali tišina se uvijek vraćala – neumoljiva i pritiskajuća.

Posle 180 dana, izvukli su ga iz pećine. Po njegovom osjećaju, prošlo je samo 151 dan. Bio je šokiran kada je shvatio koliko je vremena izgubio. Bez spoljašnjih signala, mozak gubi osjećaj za vreme.

Sifreov eksperiment je pokazao: vrijeme nije samo spoljašnji faktor – to je nešto što um aktivno stvara. Izolacija i senzorni nedostatak iskrivljuju ovu sposobnost, uzrokujući dezorijentaciju. Njegova otkrića promijenila su način na koji razumijemo percepciju vremena i dovela do: napretka u istraživanju cirkadijalnog ritma, razumijevanja izolacije astronauta u svemiru, boljeg pristupa mentalnom zdravlju u samic... Ali, cijena je bila visoka.

Sifre nije izašao bez posljedica: pretrpio je trajni gubitak pamćenja, godinama je liječio svoje mentalno zdravlje. Opisao je pećinu kao „beskonačnu noć“ koja ga je progonila decenijama. Ali, uprkos traumi, nastavio je istraživanja. Kasnije se opet zatvarao u pećine, ponavljajući eksperimente. Njegov rad postavio je temelje moderne nauke o snu i psihologiji vremena.

cover photo: Pixabay