Kad je dječak Andrija plesao, pogađao i vodio Sutjesku do titule

Koliko smo puta, u tekstovima o preranoj smrti našeg Andrije Delibašića, medija iz Španije, Portugala, Grčke, regiona, čitali – da je Andrija već sa 14 godina stigao sa Partizan. Gdje će, godinama kasnije, postati strijelac prvog istorijskog gola ,,crno-bijelih“ u Ligi šampiona.

A naš Andrija je sa 14 godina te 1995. već stigao, da ostavi trag u Nikšiću i svojoj Sutjesci, gdje je započeo svoj evropski fudbalski uzlet. Koji će ga potom voditi i do dresa dvostrukog evropskog prvaka Benfike, AEK-a, Real Sosijedada, Majorke, Rajo Valjekana, Herkulesa...

Kada je Sutjeska u junu 1995. postala pionirski prvak Crne Gore – Andrija Delibašić bio je njen najbolji igrač. I to se, skoro na svakom meču, lako vidjelo. Pogotovo u onim najbitnijiim.

Tako je u finalu naše pionirske lige, nikšićki tim tog juna pobijedio Mladost 4:1... A Andrija je bio igrač meča – po ocjeni novinara Pobjede, sa ocjenom 9. Ono o čemu se toliko puta pisalo – o visokom špicu izuzetnih fizičkih predispozicija, a sa tehnikom ,,desetke“ – već je tada bilo vidljivo.

Delibašić je riješio meč već do poluvremena – iako je podgorički protivnik na početku duela vodio. Asistirao je Joksimoviću za izjednačenje, nakon što je driblao u nizu, ,,plesao“ između nekoliko protivničkih čuvara... Nakon toga, sve je bilo jasno i sve lakše, demonstracija sile najbolje crnogorske ekipe u generaciji. A Andrija je u 45. minutu, ponovo nakon niza driblinga, pa udarca u lijevi ugao, pogodio za 3:1. Titula proslavljena – pred oko 400 gledalaca kraj Bistrice, koji su tog dana svjedočili početku jedne velike karijere.

Ta generacija Sutjeske bila je po svemu izuzetna. Početkom jula je, mjesec kasnije, stigla i do finala Prvenstva Jugoslavije za pionire – i igrala protiv Vojvodine. Na tom finalnom turniru učestvovao je i Partizan, gdje će Andrija Delibašić uskoro nastaviti karijeru... Taj turnir za jugoslovenskog prvaka organizovan je u Nikšiću, interesantno, upravo u onim danima i iste sedmice 1995. - kada su košarkaši Jugoslavije grabili ka nezaboravnoj tituli prvaka Evrope u Atini.

A u svojim monografijama i knjigama u nikšićkom fudbalu, naš neumorni hroničar Dino Tuzović zabilježi je, da je ta generacija pionira Sutjeske u elitnoj konkurenciji istu Vojvodinu pobijedila na proljeće 1995, u finalu velikog jugoslovenskog turnira u Jagodini. O tim nastupima, nažalost, nijesmo mogli naći ništa u medijskim arhivima.

Ono što se, na primjer, zaboravlja ili nedovoljno pominje, pored svih uspjeha, nezaboravnih golova – je i da je Andrija bio i učesnik Olimpijskih igara, i to kao kapiten. U Atini 2004. bio je član reprezentacije Srbije i Crne Gore, selekcije koja je te godine igrala finale Evropskog prvenstva za mlade. U tom timu igrali su, recimo – Miloš Krasić, Simon Vukčević i Srđan Radonjić. I imali su priliku da igraju protiv moćne Argentine za koju su, recimo, igrale buduće velike svjetske zvijezde poput Teveza, Saviole, Hajnce i Maskerana.

I da – ono što se mora apsolutno istaći, kada je Andrijino sazrijevanje u Sutjesci u pitanju. A to je, da je tu generaciju pionira Nikšićana kao trener predvodio Branko – Baja Samatović. Isti onaj, kojem su sa tribina nikšićkog stadiona skandirali ,,Bolji Baja nego Džaja“ šezdesetih i sedamdesetih, po mnogima i najveći ,,majstor“ i najbolji tehničar koji je igrao u našem klubu.

E, taj i takav Baja, je naravno lako mogao da prepozna Andrijin talenat – onaj momenat kad Deli ,,pročita“ odbranu, iskoristi prostor između linija... I onaj osjećaj za gol, bez koga nema i ne može biti priče o bilo kom vrhunskom špicu.

Valja vjerovati, da je tog juna 1995. u dresu Sutjeske, već bio zacrtan put - ka onim duelima sa Ešlijem Kolom i Džonom Terijem u oktobru 2011, ka onoj drugoj stativi gdje je u smiraj meča čekao da u mrežu ugura i loptu i čuvara, Čelzijevog Gerija Kejhila... I za onih Crnoj Gori nezaboravnih 2:2 protiv moćne Engleske, za sva vremena.