Kamiondžije i kraj jugoslovenske utopije

Uz mnoge umjetnike koji su mirisali kraj idealnog sistema kakav je bila Jugoslavija pred kraj sna o idealnoj državi upustili su se da na klimavim nogama sistema objasne u kakvom se trenutku društvo nalazi. Zbog toga angažovanost umjetnika pred kraj osamdesetih u Jugoslaviji iz današnje perspektive izgleda proročanski, ali je zanimljivo gledati kako su crtali kraj jedne države.

Najeksplicitniji primjer jeste bio Top lista nadrealista koja je gotovo predvidjela sve ono što će se događati. Međutim scenarista Gordan Mihić koji je već radio na scenariju za Kamiondžije je 1984. godine napravio film Kamiondžije opet voze i sa jednim od najboljih jugoslovenskih glumačkih tandema Čkalja Petrović i Pavle Vuisić, odnosno Paja i Jare, napravio satiričnu i bolnu istinu o srozavanju prije svega ljudskog sistema.

U filmu je prikazan plot koji smo tako dobro osjećali i preživjeli a preživljavamo ga i danas. Što bi rekli KUD Idijoti “Sirotinja uvijek najebe”. Paja i Jare se bore sa svim pošastima koje je rat i novo doba donio u bivšoj Jugoslaviji. Porast kriminala, srozavanje vrijednosti, prevare, šverc benzina, krađe automobila, nastajanje novih elita sumnjivog morala. Prevlast raznoraznih kafančina i novopečene muzike, izbacanje iz kuća zbog poreza, status penzionera, u svemu tome gubitak poštenja, etike, morala. Radni čovjek postaje predmet podsmijeha, kao i instrument iživljavanja.

Iako su mnogi filmovi i crnog talasa i mejnstrim koji su se snimali u Jugoslaviji imali često kritički odnos prema sistemu i njegovoj neodrživosti, kao i palanački mentalitet koji su upozoravali da će nam doći glave, kraj osamdesetih je radio na tome eksplicitno. Pavle Vuisić je umro četiri godine nakon ovoga i nije dočekao da vidi slom Jugoslavije dok je Čkalja ipak preživio i svjedočio svemu onome čemu je glumio.

Film je uvijek bio jak medij koji nam je predočavao život koji smo živjeli, zato su mnogi otišli u svijet. Zbog toga su mnogi glumci otišli u vječnost svojim ulogama. Kamiondžije opet voze su pokazali na tako čuven kiseo-slatki način u kom pravcu nam društvo klizi, a Gordan i reditelj Milo Đukanović vjerno prenijeli na platno to stanje. Nakon definitivnog kraha uslijedio je niz velikih filmova koji su nam potom objasnili užase rata i postratne godine, sa novom plejadom vrhunskih glumaca. Bilo je mnogo teško da jugoslovenski (nakon rata, prije svega srpski) film izađe iz kandži soc-realizma. Međutim, pitanje bi bilo da li je i bilo potrebe, jer je to zaista realnost koja se svuda osjećala, a potreba umjetnika je da slika i realnost.

Novo doba donosi i malo razdragane teme, širi opseg filmskog stvaralaštva kada su teme u pitanju, neke su često banalne a neke ne umiju da opišu sadašnje doba, jer je i film kao i vrijeme vodnjavo bez nekog naročitog zeitgeista koji bi ga identifikovao. Kamiondžije ponovo voze su još jedan primjer kako maestralni glumci izvode maestralne stvari i kako maestralni scenaristi i reditelji prave vanvremenske filmove koje novo doba samo aktuelizuje, a mi im se uvijek vraćamo.