,,ZAUSTAVLJENA LOKOMOTIVA“ - ZABORAVLJENI GLASNIK MLADIH ŽELJEZNIČARA IZ NIKŠIĆA

U vremenu kada je pisana riječ imala moć da okuplja ljude, budi ideje i gradi kolektivni identitet u jednom kutku tadašnje Jugoslavije u Nikšiću pojavila se ,,Lokomotiva.“ Ne kao voz-mašina koja vuče vagone već kao glasnik koji je pokušao da za sobom povuče generaciju mladih, kreativnih, ambicioznih i vrijednih ljudi.

Bio je to skromni omladinski list zamišljen kao mjesečnik a koji je svjetlost dana ugledao u aprilu 1986. godine, dok je 30. maja iste godine izašao njegov drugi i nažalost poslednji broj. 

Danas gotovo četiri decenije kasnije ,,Lokomotiva“ je u potpunosti zaboravljena, uprkos tom zanemarivanju njeni požutjeli listovi, specifičan i jedinstven dizajn, kao i raznolika tematika kojom se bavio ovaj glasnik čuvaju svjedočanstvo o jednoj kratkoj ali značajnoj epizodi kulturnog i omladinskog stvaralaštva. Ovaj list nije bio samo pokušaj informisanja već izraz nade, kritike, pripadnosti, želje i volje da se nešto mijenja makar i na papiru.

U periodu kada je željeznica bila kičma jugoslovenskog saobraćaja, a omladina važan oslonac njenog razvoja Lokomotiva je pokušala da objedini duh zajedništva, glas radničke svakodnevnice i mladalačku potrebu za  izražavanjem. Iako je ugašena nakon svega dva broja, ova publikacija predstavlja podsjetnik na snagu entuzijazma i na sudbinu mnogobrojnih inicijativa koje su tiho nestajale ne ostavljajući dublji trag, osim u sjećanju pojedinaca i rijetko sačuvanim  primjercima glasnika u privatnim arhivima i bibliotekama.

 Priča o zaustavljenoj lokomotivi smještena je u sada već davnoj 1986. godini. U jednoj od prostorija Željezničkog čvora Nikšić, među mašinama, radnim uniformama, vrijednim rukama uz prepoznatljive zvukove sa pruge nastao je novi list. Ne bilo kakav list već ,,Lokomotiva“ glasnik mladih čvora Nikšić. Glasnik je bio lokalnog karaktera ali sa pretenzijom da preraste u ozbiljnije glasilo koje bi bilo prepoznatljivo širom jugoslovenske željeznice.

Željeznički sistem Jugoslavije bio je više od saobraćajne infrastrukture, bio je to simbol modernizacije, povezanosti, discipline i zajedičkog rada. Unutar takvog sistema štampa je služila kao sredstvo informisanja, ideološkog usmjeravanja ali i međusobne komunikacije radnika i omladine

Redakciju glasnika sačinjavalo je 13 članova pretežno mladih ljudi predvođenih glavnim urednikom Duškom Sekulićem i tehničkim urednikom Dragoljubom Grabovicom, predsjednikom izdavačkog savjeta Vladimirom Popovićem i potpredsjednikom Zoranom Pavićevićem.

Lokomotiva je objavljena u dva broja, tehnički veoma skromna ali sadržajno iznenađujuće bogata i lijepo osmišljena.  Izvještaji sa terena, sjednica, intervjui, poezija, satire, kritika i oštri komentari upućeni nadređenima, sve pomenute teme su našle svoje mjesto među koricama Lokomotive. List je imao od 12 do 14 stranica A4 formata kucanih na pisaćoj mašini, umnožavanih geštetnerskom tehnikom.  Sadržaj lista bio je raznovrstan, usmjeren ka problemima i interesovanjima mladih u sistemu željeznice, njegove šarenolike rubrike su uključivale:

zvještaje iz rada Željezničkog čvora Nikšić, analize i kritike omladinskog organizovanja, djelovanje omladinske organizacije, anegdote iz svakodnevnog rada konduktera, prikaze problema: „Nije u redu“, „Produžen mandat“, Zaboravni birokrata, poruke motivacije i samokritike („čaša opominje“, „krajnje vrijeme“). Rubriku „Pozajmljeno“ – sačinjavali su tekstovi inspirisani univerzitetskom štampom. Posebno su inspirativne i zanimljive pjesme sa naslovima ,,Jugoslavija“ ,,Nije u redu“ ,,Ne mogu ti reći.“

 Na stranicama ,,Lokomotive“ upečatljiv je humor kao i pokušaji poetskog izražavanja  što listu daje dodatnu kulturnu, umjetničku i emocionalnu dimenziju. Na četvrtoj stranici drugog broja glasnika upečatljiva je parola ,,Tuđe nećemo svoje ne damo“ što upućuje na ideološki okvir tadašnjeg društva ali i osjećaj ponosa i pripadnosti kolektivu. Ova rečenica poznata je iz vremena narodnooslobodilačke borbe u kontekstu glasnika može se tumačiti i kao izražavanje ponosa ali i borbe za očuvanje sopstvenog glasa unutar Željezničkog sistema. 

Naslovna strana glasnika bila je upečatljiva zahvaljujući ilustraciji parne lokomotive iznad koje se nalazio znak (JŽ) Jugoslovenske Željeznice. Ispod crteža parne lokomotive stajao je simbolični citat:  ,,Vesele godine srećni dani ko proljećne vode prohujaše oni“ koji najavljuje sudbinu samog glasnika nesvjesno ali na neki način i proročki. Na jednoj od strana se nalazi popularna i nesumnjivo najznačajnija društveno-politička figura socijalističkog perioda Josip Broz – Tito. 

I pored želje da se ,,Lokomotiva“ razvije u značajniji omladinski list za čitavu teritoriju Željezničke transportne organizacije, list je ugašen već nako drugog broja uprkos najavi da će naredni broj biti objavljen u Titogradu. Razlozi ukidanja glasnika su višestruki a na prvom mjestu je svakako finansijska neodrživost  prouzrokovana nedostatkom sredstava za štampanje, nedostatak finansijske podrške je ograničavao i tiraž zbog kojih su prva dva broja štampana u 150 primjeraka. Jedan od razloga su i tehnička ograničenja i produkcija što se odnosi na skromnu produkciju i distribuciju. Da nije riječ o nedostatku motivacije osnivača lista usled mogućeg ponestajanja entuzijazma i zanesenjaštva govori i činjenica da su u drugom broju glasnika urednici govorili o tehničkim i finansijskim problemima sa kojima su se susreli prilikom objave prva dva broja Lokomotive.  Izostanak podrške koja je bila neophodna za dalji rad i opstanak glasila, njegov kulturni i društveni značaj nije naišao na prepoznavanje kod ključnih institucija na lokalnom i regionalnom nivou.

 Ovakva sudbina pratila je mnoge slične inicijative iz socijalističkog vremena a koje su se oslanjale na volonterizam, entuzijazam, mladalačku kreativnost i ambiciju koja nažalost nije imala unaprijed strateški osmišljen i dugoročan sistem podrške.  Na sve to je uticala i cjelokupna društvena atmosfera u predvečerju raspada Jugoslavije.

Glasnik Lokomotiva predstavlja izuzetno vrijedan segment kulturne i štampane baštine željeznice Crne Gore. Njegov nastanak svjedoči o stvaralačkom potencijalu i kreativnosti mladih ljudi unutar jednog velikog i kompleksnog industrijskog sistema, koji su uprkos finansijskim i tehničkim ograničenjima pokušavali da oblikuju prostor za izražavanje, kritiku i međusobno povezivanje.  Kao dokument mladalačkog entuzijazma, kulture, pismenosti i društvenog djelovanja, lokomotiva je više od lokalnog glasnika. Ona je ogledalo jednog minulog vremena, vrijednosti i jezika jedne generacije koja je vjerovala da kroz pisanu riječ može uticati na svijet oko sebe.  

 Zbog toga ovaj list zaslužuje da bude pomenut, sačuvan i upotrijebljen kako u okviru institucija koje se bave kulturom, arhivistikom, muzeologijom tako i u savremenim interpretacijama očuvanja kulturne baštine.